(In)direkt Novi foji, broj 58 25.1.2008 8:21
U NK Rudar i konobarice mijenjaju trenere?
"Najljepše umoljavam novinare da mi ne postavljaju pitanja, dobit ćete službeno priopćenje", glasila je rečenica kojom je predsjednik Saveza sportova Edi Kodrin zaključio zadnju sjednicu Skupštine. Jedan od uvaženijih članova Izvršnog odbora, kasnije u neformalom razgovoru pojašnjava kako su se dogovorili da nitko pa ni predsjednik nema pravo samostalno istupati u javnosti. Mogu oni to tumačiti kako hoće, ali samo je jedna istina, nemaju povjerenja u predsjednika. „Šamarčina" je to koju je Kodrinu lupio Izvršni odbor, na čijem se čelu nalazi.
Ne bi li bilo smiješno da: Vlatko Marković, Zlatko Mateša ili Jakov Modrušan ne smiju odgovarati na novinarska pitanja, prije nego li im njihovi Izvršni odbori ne „došapnu" vlastito mišljenje. A možda niti u Izvršnom odboru ne znaju odgovore na sva pitanja pa na ovaj način eskiviraju javnost. Jedno je sigurno, izgubili su potpuno kompas i tumaraju u bespućima vlastitih zabluda.
Da svi ne misle isto požalio mi se neki dan jedan član Izvršnog odbora. Umjesto da traže izlaz iz bespuća u koje su se sami doveli gube se na trivijalnim stvarima. Gotovo pola sjednice provedu u raspravi dali je internet-portal medij ili nije. Čak i zakusku u Kvarneru nakon Skupštine koriste da dogovaraju legitimiranje novinara na narednoj sjednici. Sve s jednim ciljem, ušutkati one koji ne žele „misliti" njihovim glavama ili im biti glasnikom. A znaju da to nije uspjelo ni moćnom Churchillu s Reuterom.
NAHRANITE SVINJE I NIŠTA NE DIRAJTE
Da su se u Savezu sportova „malo pogubili" prije novinara je spoznala gradska vlast, pa im je, od 2.400.000 za sport namijenjenih kuna u ovoj godini za rasporediti korisnicima povjerila „čak" 600 tisuća. I to ni manje ni više već za njih dvadeset četiri: za zadnje-ligaški mali i dva niže-razredna velika nogometa, tri boćanja, par fantomskih sportskih središta, „izmišljeni" budokai... Grad im je povjerio i kupovinu zobi za Astrine konje, goriva i maziva za auto klub San Martino kao i plin za ronilačke boce DSM-a. Nakon ovog „šamara" iz Grada, oni bi sada svoje frustracije liječili na „neposlušnim" novinarima.
Naravno i milijun za „tri velika" je ostao sa strane, onaj isti koji je Tulio lani na salveti podijelio. Ove godine se i s tim milijunom ponovila lanjska priča. Oštećen je Mladi Rudar, a profitirao je ŽRK Rudar. Gotovo 300 tisuća kuna za klub koji s tridesetak djevojčica pokriva sve uzraste u usporedbi s ostala dva pogona, smijurija je nad smijurijama. Zato bi novi tajnik Saveza morao pod hitno uvesti i novu obvezu za tajnike klubova. Svaki mjesec oni bi mu morali dostavljati izvješća o natjecanjima a napose o natjecatelji(ma)cama koji su na njima nastupili; preslikom službenog natjecateljskog zapisnika, naravno. Bilo bi zanimljivo na kraju godine vidjeti koliko doista djece trenira po pojedinim labinskim klubovima. Onoliko koliko se danas prikazuje sigurno niti blizu. Jedno od pitanja za čiji je odgovor Izvršni odbor uskratio poreske obveznike je (ne)namjensko trošenje proračunskog novca.
TAKTIKA I METODIKA IZ UGOSTITELJSKE ŠKOLE
Ne tako davno, samo pet-šest godina prije, proračunski se novac mogao trošiti isključivo na niže uzraste. Danas se ne smije niti pitati na što se troši a očito je da se to najmanje čini za najmlađe. Da nije tako, teško da bi u nižim uzrastima NK Rudar bila tako kaotično stanje. Nije to ničija paušalna procjena, najmanje potpisnika ovih redaka, već sud onih koji su bili unutra, Franka Čipića i profesora Ratka Benazića.
Dobitnik dviju ovogodišnjih nagrada za životno djelo, predsjednik u ostavci Jakov Modrušan mogao bi napokon pročitati na internet forumima što sve pišu, razvidno je najmlađi članovi kluba. „Daju nam jesti smrdljivu salamu, putujemo sa Tko to tamo peva autobusima, prednatjecatelji igraju u dresovima seniora, tuširamo se hladnom vodom", samo su neki od „hvalospjeva" koji najmlađi „kovari" počinju javno iznositi. Profesor Benazić je bio još oštriji: "Dođu, pokupe djeci članarinu od 100 kuna i nestanu, trener ne dobije plaću, a najgore od svega je da su bolesno ambicioznim roditeljima prepustili vlast. Konobarica iz kafića na stadionu izvrijeđa me „na pasja kola" zbog svog štićenika, kao ja joj ga zapostavljam. Umjesto da me zaštiti, predsjednik Modrušan stane na njenu stranu i „očita meni bukvicu". I što drugo mi preostaje nego pokupiti krpice i bježati iz kluba gdje se konobarice za stručne stvari više od trenera pitaju".
Poslije ovih riječi opravdano se upitati kako bi se ta ista konobarica osjećala da joj je profesor Benazić držao predavanje o kapučinu i toploj čokoladi ili Modrušan da je njega podučavao o vidama i kacavidama ili batićima i tokarskim strojevima.
LISTA ZA SELO MOJE MALO
A da se bez kriterija, barem onih u svijetu sporta uobičajenih, novce ne dijeli samo u Labinu, potvrđuje primjer iz najbogatije općine Labinštine, Kršana. Tamo uz porečke rukometaše i pulsku žensku odbojku imaju jedinog prvoligaša u Istri, kad su u pitanju „malo ozbiljniji" sportovi. Ali imaju oni i treće, preciznije rečeno zadnjeg županijskog ligaša, NK Plomin. Vjerovali ili ne, malonogometaši Potpićna 98 za trinaest gostovanja u Prvoj hrvatskoj ligi, od Dubrovnika do Zagreba, dobivaju jednake općinske dotacije kao i nogometaši Plomina za Treću županijsku ligu i osam gostovanja od Šišana do Kanfanara. Kraći put je balast Potpićancima ali su im prednost niži uzrasti, valjda tako zaključuju općinari. Jer uz seniore imaju još „samo" juniore i kadete, a Plominjani veterane; a zna se da stariji puno više od djece mogu pojesti.
Potpićanci su u prednosti i kao domaćini utakmica. Dok se na onim u Plominskom zaljevu redovito, uz besplatan ulaz, okuplja deset do petnaest gledatelja, njihove utakmice u dvadesetak kilometara udaljenom Labinu prati preko njih tisuću, od čega barem polovica s plaćenim ulaznicama. Za prvoligaških srazova labinske tribine pohode i mnogi uglednici, na čelu s gotovo uvijek nazočnim gradonačelnikom Labina Demetlikom. Samo nikad nije bilo kršanskog načelnika Kontuša. Jasna je to poruka malonogometašima koliko ih aktualni vlastodršci „ljube". Puno jasnija od one vezane za dotacije, čiju visinu kada su u pitanju ova dva kluba, sasvim sigurno uvjetuje Lista za Plomin. Jer Kontuš dobro zna koga je moliti nije ga srditi. Zato Drndiću i društvu, žele li opstati u eliti jedino preostaje formirati Listu za Potpićan.
TECI VODO SAMO TECI
A na formiranje liste spremaju se i u labinskom prigradskom naselju Vinež. Barem tako se moglo čuti „spreda butegi poli Bruneta" nakon Izvanredne Skupštine tamošnjeg županijskog drugoligaša Iskre. Da ironija bude veća najviše „ulja na vatru" na spomenutoj Skupštini „natočili" su svojoj stranci upravo istaknuti IDS-ovci, koje su prema njihovim riječima tamo neka „labinska braća" po političkom uvjerenju ljetos izdala - koje li banalnosti - radi običnog vodomjera za nogometno igralište. Kako će na ovaj izazov odgovoriti aktualna vlast vidjet će se uskoro.
Čini se da će najveći gubitnik u cijeloj ovoj priči biti NK Rudar koji je svake godine do sada, sustavom „pola pijem, pola Šarcu dajem" izmišljenim još za kosovskog boja u pjesmama opjevanog Marka Kraljevića, barem polovicu proračunskih novaca namijenjenih za održavanje stadiona tržio za svoj račun. A i oružara im je, da se zna, putem Komunalnog poduzeća plaćao Grad.
Želi li izbjeći „Listu za Vinež" gradska će vlast sasvim sigurno u 380 tisuća kuna namijenjenih za održavanje sportskih objekata uključiti i igralište na Vinežu. Možda i legendarnom Kobili nešto u džep kapne. Uostalom, kažu da je najveći majstor za travnjake u Istri, a i šire. Ako je dobre vo(lj)de u stanju je od Sahare napraviti Brijune. Koje li ironije i njega je Modrušan iz Zelenica otjerao, a već i nasljednika mu Jakicu s Grozdanićem zamijenio. Krene li ikada u političke vode Bepi si s punim kredibilitetom može koristiti parolu: „Čovjek za promjene".