(In)direkt Novi foji, broj 62 2.6.2008 13:39
Gdje je puno babica, djeca su kilava
„Druga liga je cilj, ali nije imperativ", bila je temeljna rečenica, izgovorena lani na prosinačkoj konferenciji za tisak u RU „Mladi rudar". Uobičajena rečenica, bolje rečeno pamflet svojstven osobama koje nemaju povjerenja u vlastite mogućnosti i koji povjerenim zadacima prilaze površno. Na prvi pogled reklo bi se rutinski, ali u biti, neodgovornost je jedina prava riječ za izrečeno.
A te prosinačke večeri rečenicu-pamflet je izrekao Valner Franković, kome u trenutku održavanja konferencije za medije još sa sigurnošću ni funkciju nismo znali. Tek neki dan je priznao: „Recimo da sam glasnogovornik." Tek kada je sve gotovo, znamo u kojoj je funkciji tada Franković bio.
Pa recimo sada i mi da je krajnje neozbiljno i neodgovorno da ozbiljan glasnogovornik kluba kasni na konferencije za tisak. A Franković nije samo zakasnio, već je kasno došao, pa onda čak na pola sata otišao, pa se vratio, izgovorio rečenicu s početka teksta i otišao. Sve u svemu, jasno je poručio zbog koga je konferencija uopće i sazvana. Zbog javnosti je trebala biti, ali očito nije, već je samo poslužila za plasiranje unaprijed smišljenog alibi scenarija u slučaju rezultatskog debakla. Svakome tko se iole razumije u rukomet bilo je već tada jasno da Mladi rudar neće do cilja, prvenstveno jer u to ne vjeruju niti najodgovorniji ljudi u klubu.
V.F. MIMO VOLJE RUKOMETNI L.R.B.
Osim priznanja o glasnogovorničkom angažmanu Franković je u nastavku dodao još nešto vrlo bitno: „Neću reći da mi je to nametnuto ali..." Ta rečenica, osim već spomenute neodgovornosti (ni slučajno samo njegove) otkriva drugi krunski razlog posrtanja labinskog muškog rukometa i njegovog pada na „grane" na kojima nikad u zadnjih dvadesetak godina nije bio. Taj razlog je podvojenost koja klubom vlada. Narodski rečeno „svi imaju figu u džepu", nitko nikom ne vjeruje. Jedni druge po ramenu tapšu, svatko svakom laska a nitko nikom ne vjeruje, niti mu želi uspjeh. U konačnici se sve slama preko „leđa" Mladog rudara, preciznije rečeno, najtrofejnijeg labinskog muškog sporta, rukometa. Stvari se ne nazivaju pravim imenom.
Najbolja potvrda toga je da ni sam Franković, iako je razvidno da je nezadovoljan podjelom funkcija, nema snage reći: „Ljudi, gdje mene nađoste da budem glasnogovornik." Zato je u Mladom rudaru moguć „apsurd nad apsurdima" - zlatni je olimpijac formalno klupski glasnogovornik, a sportski urednik lokalnog radija suštinski sportski direktor. U želji maksimalnog uvažavanja obojice, što se stručnosti tiče, situaciju možemo usporediti s onom u kojoj kardiokirurg operira meniskus, a ortoped srce.
OPERACIJA USPJELA, PACIJENT PREMINUO
A da sve bude u medicinskom stilu i terminima potrudio se „glavni primarius" cijele operacije, predsjednik kluba Tulio Demetlika. Dok je pacijent (Mladi rudar) još bio „na nogama" formirao je „konzilij" ili kako se to najkraće zove: „Komisija pri Izvršnom odboru zadužena za seniorsku momčad". Dvojici sa „zbrkanim" funkcijama Demetlika je pridružio još Renata Jelčića, „dobrog duha" labinskog rukometa. Kao već iskusan političar sasvim sigurno je dobro znao za Churchillov aksiom: „Ako neki problem ne želiš riješiti, formiraj komisiju".
Prvi je to razlog utemeljenoj sumnji da je Mladi rudar danas upravo tamo gdje je Demetlika i želio da bude - u razini s labinskim nogometom. Zna se da je Demetlika postao predsjednik kluba preklani u rujnu, ali vrlo malo njih zna da je to trebao biti tri mjeseca ranije. Na prvi pogled nebitno, u lipnju ili rujnu. No, bila je to dijametralno suprotna situacija. U lipnju je ona još bila dobitna, Gruičić i Petrić su još bili u Labinu, a Mileta bez angažmana. Mjesec dana kasnije Gruičić odlazi u Poreč, Petrić u Austriju, Mileta zasjeda na klupu ŽRK Rudar, a Demetlika, nakon što je samo mjesec dana prije toga decidirano to odbijao, preuzima prijestolje u Mladom rudaru. Logika je samo jedna, nije želio rezultatski uspjeh, pa je čekao da se stvore svi preduvjeti za neuspjeh.
SAMO JE JEDAN VLADAR
Nakon što je zatekao „klinički mrtav klub", na prvi pogled u bezizlaznoj situaciji (jedan član IO tvrdi s dugom od gotovo 400 tisuća kuna), Demetlika ga je u kratkom roku potpuno financijski uravnotežio. Obećavajući početak četverogodišnjeg mandata, riječ „prva" (liga) sve se češće i glasnije u Rudarskoj ulici izgovarala. Danas se čini kako je samo „primarius" znao detalje daljnjeg tijeka terapije dok su se optimistička predviđanja ostalih temeljila na brzom „postoperativnom" oporavku „kliničkog mrtvaca".
Potpuno je nelogično još u prvoj godini, koja je objektivno najteža, sanirati zatečeni dug i klub vratiti na pravi kolosijek a onda nanovo sve odvesti u „krivom smjeru". Mladi rudar danas izvana izgleda kao savršeno ustrojen klub. Za razliku od NK Rudar na primjer, gdje je klub jedan čovjek, u Rudarskoj na svakoj funkciji imaju barem po „dvojicu", za seniorsku momčad čak „trojicu". Gdje je „kvaka" onda? Očito u činjenici da je u Rudarskoj sve fikcija, a da i tamo, baš kao i u Zelenicama, sve ovisi o jednom čovjeku. Da ne bi bilo zabune, Rudarska i Zelenice ovise o istom čovjeku, on se zove Tulio Demetlika.
BUDI, BUDI PREDSJEDNIK, JA SAM SE ŠALIO
Poput većeg broja manje eksponiranih u Rudarskoj i Jakov Modrušan je samo fikcija i privid u Zelenicama. Njegov „rok trajanja" određuje Demetlika. Kako drugačije tumačiti izravno i posredno (Ljubo Buršić) višestruko veće ubrizgavanje gradskih novaca u Zelenice nego li u Rudarsku, iako u njoj formalno „stoluje" prvi čovjek grada.
Naoružan desetogodišnjim iskustvom stečenim u samom vrhu labinskog sporta, potpomognut danas neupitnim političkim utjecajem, Demetlika je konačno našao savršen model da sve drži „pod kontrolom" i u potpunoj ravnoteži.
Još prije sedam godina Modrušan je grmio iz svih zvona o rukometnom lobiju (postoje zapisnici u Savezu sportova). Upozoravao je tada kako gradonačelnik ne može biti član uprave niti jednog kluba a danas mu, kada ih (ga) je Demetlika maestralnim potezima doveo da svi piju „iz njegove ruke", ne smeta niti da je predsjednik kluba. A da se doista „žeđ ubija" s „Tulijevog dlana", svjedoče riječi jednoga od članova „rukometnog konzilija" koji će iskreno priznati: „Da Tulio digne ruke od kluba mi bi smo ga mogli odmah zaključati".
A taj isti Tulio više energije potroši na rješavanje nogometne nego li rukometne problematike. Da u Rudarsku kanalizira novaca približno u istoj količini kao u Zelenice, Gruičić, Petrić i Mileta bi i dan danas „stanovali" na toj adresi, a možda bi i po koji rukometni Lepinjica i Paracki „zalutao" u Labin.
BOLJE ZELENI NEGO KOCKASTI DRES
Svojim (ne)angažmanom Demetlika je doveo do situacije da labinski rukometaši, koji su već oblačili kockasti dres reprezentacije olimpijskih pobjednika, imaju godišnje stipendije na nivou mjesečnih primanja lokalnog nogometaša, koji usput rečeno ni do Rudarovog zelenog dresa ne može dok to trenera „ne zamoli" nevjenčana supruga predsjednika kluba.
Puno je još činjenica koje nedvojbeno ukazuju da je labinski muški rukomet točno tamo kamo je „veliki šef" želio da bude. Iz današnje perspektive razvidno je kako je Tulio, osim u vrsnog političara, izrastao i u velikog rukometnog znalca. Ovo potonje bez trunke ironije. Dok mi je prije nešto manje od godinu dana „punio glavu" kako ima momčad za prva dva mjesta, a ja ga uvjeravao da može maksimalno do petog ako ne povuče neke poteze, sve se okončavalo na mojoj konstataciji da se čovjek ne kapi u pallamano i na njegovoj da sam „pametniji od boga". Danas sam svjestan da me je tada „preveslao" i da je na temelju našeg razgovora napravio projekt kako ne ući u Drugu ligu.
Zato se riječi (ne)suđenog glasnogovornika s početka teksta: „Možemo se ekspresno vratiti, a možemo ostati (u trećoj ligi) i dvije-tri sezone", čine preoptimistične u svakoj varijanti. Potpisnik ovih redaka na to bi se nadovezao tvrdnjom: „A možete otići vrlo lako i u četvrtu, na dobrom ste putu, poput Vilića i Modrušana, kojima je to dogodine realnost." A ako oni tamo skliznu, i vi ćete za njima. Jer je novo labinsko pravilo, da svi moraju biti jednako loši. Kako do lošeg rukometa naš „primarius" je odavno shvatio, i vi ćete, pročitate li naslov ove kolumne.