(In)direkt Novi foji, broj 64 28.7.2008 10:52
Ne puštati u uprave ljude bez osobnog interesa
Dobro znana narodna poslovica kaže: „Ne laje pas radi sela, već poradi sebe." Pas je u polovici uzet kao subjekt, iz dva razloga. Prvi, jer je čovjek tvorac ove umotvorine, a drugi jer pas ne zna govoriti, jer da kojim slučajem može, sigurno bi replicirao: „Nije li pravilnije reći da čovjek ništa ne radi bez vlastitog interesa." I doista, psi puno češće radi sela laju nego li ljudi nešto bez osobnog interesa rade, ma kakav predznak on nosio. Kad bi psi znali govoriti, gotovo sigurno je da bi čovjek umjesto njih bio subjekt narodne poslovice s početka teksta.
Razmislimo li malo bolje vrlo brzo ćemo zaključiti da smo svi mi: neki malo, neki malo-više, neki čak i previše narcisoidni i samoljubivi. Na način da stvari i događaje oko sebe procjenjujemo prema tome koliko nam to nešto znači i donosi. Umre li vam netko blizak, normalno je da plačete, ali se rijetki zapitaju rade li to radi pokojnika ili sebe. Reći ćete: „Dobar je čovjek bio", ali se nećete zapitati, kome, sebi ili vama. Skloni ste iskreno konstatirati: „Šteta da ga više nema", ali opet rijetki se zapitaju za koga je šteta, za mrtvaca ili živog oratora iznad grobne rake, koji se ipak, krajičkom svog malog mozga, potajno nada da će za njegova života izmisliti nešto za besmrtnost.
Takvi su svi manje-više ljudi na ovoj planeti, pa onda i sportski djelatnici, sportaši i sportski novinari Labinštine. Čak ni dobro poznata teorema da svako pravilo ima izuzetak koji ga potvrđuje pravilom, ovdje ne vrijedi. U labinskom sportu nitko ne radi ništa bez interesa, malog ili velikog, izravnog ili posrednog. Razlika je jedino što manji dio nađe harmoniju između klupskog i osobnog interesa, a veći gleda isključivo svoj, za klupski ih je briga kao za „lanjski snijeg".
NIJE U ŠOLDIMA SVE, MOGU I NEKRETNINE
Rijetki će priznati: „U sportu sam radi osobnih interesa, pored ostalog i zbog tog jer volim raditi ono što volim." Većina će reći da je sportu podarila život, da su to godine odricanja, da je obitelj patila. Najtragičnije su izjave onih koji su „poderane gaće na guzici" iz pionirskih dana na kraju karijere zamijenili: mercedesima, pasatima, kafićima, apartmanima a skloni su ipak reći: „Puno sam sportu dao, nema novca kojim se to može platiti." Takvi zaboravljaju još jednu poznatu narodnu poslovicu koja kaže da ono što na ćupriji izgubiš na mostu dobiješ. Rijetki su spremni priznati da im je sportski romantizam i „umiranje u ljepoti igre" smrt koje se najviše plaše i koju ne žele ni pod koju cijenu.
Iako su mi zbog ovog teksta, kao dominantna većina, mozak „okupirali" negativci, sjetih se i jednog pozitivca. Možda bi bilo bolje i korektnije da su ga se umjesto mene sjetili autori knjige o povijesti labinskog rukometa. Pogađate, riječ je o labinskom rukometašu s najviše nastupa za hrvatsku reprezentaciju, nositelju zlatne medalje s Mediteranskih igara, Mladenu Prskalu. Kako je MRK Rudar u to vrijeme, zahvaljujući Vojku Bazniku, bio bolje obučen sportskom opremom od Chelsea, jedne prigode, kad je kasnila plaća, u šali sam popularnom Prcetu rekao: „Pa vidiš koju opremu imate, ni Real se je ne bi posramio." Stari lisac je, bez da okom trepne, uzvratio ono što svi misle ali nevoljko izgovaraju: „Dajte vi plaću, ja ću igrati u kanotjeri."
NE VOLI BANDIĆ SAMO DINAMO, VEĆ I SEBE
Igrački i trenerski interes puno je naglašeniji nego li onaj funkcioneerski, jer je izražen u novcu. Sama činjenica da uprave osiguravaju novac kako bi isplatili naknade za trenere i igrače stavlja ih u ulogu „žrtve" iako to vrlo često ima sasvim suprotan predznak. Teško je naći klupskog dužnosnika koji je bez razloga u upravi bilo kojeg kluba, bio on najniža ili najviša liga, ali još teže onoga koji će to priznati. A interesi su različiti, istina najčešće su posredni i nisu izravno novčano „opipljivi", ali su nekad u konačnici znatno veći nego igrački.
Rijedak je pravi političar, kako na velikoj tako i na maloj lokalnoj sceni, koji nije uključen u sport. Zar Srećko Mohorović svoj politički uzlet ne treba najviše zahvaliti dobrim nogometnim potezima. Nije li Tuliju Demetliki popularnost rukometa podigla i osobnu popularnost na početku političke karijere. Zašto se Branko Ružić vraća u sport, u MNK Potpićan 98., već u nakani da Potpićance podigne stepenicu više na prvoligaškoj ljestvici te si tako osigura naklonost birača u Tupljaku. Ista stvar je i s ambicioznim predsjednikom NK Raša 1938, Vedranom Grubišićem.
Ruku na srce, svim nabrojanima mora se odati priznanje za ono što su učinili za sport na Labinštini i ne bi bilo pravedno ne konstatirati da su dvostruko zaslužili svaki glas koji su dobili ili će dobiti na račun svog angažmana, kao i to da su klubovi višestruko više profitirali s njima nego oni s klubovima. Ali profitirali su i oni, to je nesporno, pa zato moraju biti zahvalni sportu što im je to omogućio i poštedjeti puk naricanja o osobnim odricanjima i „besanim noćima" u rješavanju klupskih problema.
RUKAVICE ZA NARUKVICU
Najopasnija interesna kategorija s najprikrivenijim namjerama u sportu je ona roditeljska. Okupirali su gotovo sve labinske klubove, one u okolnim općinama nešto manje, pa sad diktiraju tempo koji odgovara njihovim miljenicima. Nesposobne uprave sve im dozvoljavaju, samo neka plaćaju sportsku opremu i neka voze na putovanja, usput ubace li još i koju kunu u blagajnu, kud ćeš bolje. Barem plaćeni klupski dužnosnici imaju više vremena za igranje preferansa na kompjuteru. Roditelji glume žrtve, kao bez njih se ne može a pravo lice pokažu kad im štićenici napuste klub. Obično i oni tada nestanu u trenutku „odmah", a do jučer su se zaklinjali u interese kluba.
Posebna priča su situacije kada netko talentiran odluči napustiti Labin. Tada roditelji izvrše neizdržive pritiske na klupske čelnike da to bude bez ili s minimalnim obeštećenjem. Nesposobnim upravama jedino je rješenje u takvim situacijama „pokriti se ušima" i ispaliti poznatu floskulu „čas nam je da naš(a) igrač(ica) ide u veći klub". Rijetki će poput Robija Faragune priznati: „Sve je počelo zbog sina Marka a onda sam to povezao s privatnim biznisom». Ovakve treba puštati u uprave, jer tko zna sebi zna i drugom. Kada prizna, treba mu sve oprostiti a ne samo pola.
Za razliku od Robija, kome su bicikla fah i sportska poveznica i koji ih labinskoj sportskoj mladeži prodaje barem po najprihvatljivijom cijenama, ima i onih koji će u svojoj demagogiji ići toliko daleko da gradonačelniku prodaju boksačke rukavice za petnaest tisuća kuna a uz to nemaju nikakve veze s boksom, čak niti sportom uopće. Otprilike kao da mu mažoretkinje prodaju rukometnu loptu.
EVO MENE PORED TEBE
Najbrojnija interesna skupina, osim igrača, jesu razno-razni dužnosnici i članovi uprava koji ne znaju što bi sami od sebe pa onda, kad ih žene „ispraše" iz kuće dosadu ubijaju u i oko kluba. Od njih nikakve koristi ali kad ih se sluša niti Roman Abramović im nije ravan. Obično zauzimaju elitna mjesta na šankovima kafića u matičnim sportskim objektima, kamo ispredaju mitske priče, najčešće o vlastitoj igračkoj karijeri po travnjacima Krnice i Brtonigle. Najtragičnije je da u nekim slučajevima ne zauzimaju marginalna već visoka mjesta u klupskoj hijerarhiji. Snagom decibela nameću svoja mišljenja, vrlo često krajnje efikasno i djelotvorno. Svoju ljubav spram „voljenog kluba" nerijetko „opjevavaju" i ovdje na postovima ispod kolumne. Mora se priznati da su u velikom broju slučajeva dobro organizirani, sinhronizirano diskreditiraju sve koji kritiziraju one od kojih oni žive.
Dva su mjesta u labinskom sportu epicentri po tom pitanju, NK Rudar i RU Mladi rudar. Teško je naći organizacije u kojima ima toliki broj „bespomoćnih likova" kao u ta dva kluba. Kod ovih potonjih, posebna je priča. Poanta „življenja" većine u upravi je biti blizu predsjedniku kluba, labinskom gradonačelnika Demetlike i na taj način riješiti neki „svoj" problem. Klub je tu u drugom planu. Zbog toga su najviše i izgubili I-B ligu prošle godine, misleći samo na sebe a rijetko gotovo nikad na klub. Kolika je „ljubav" spram Mladog rudara najbolje govori činjenica da je na prvenstvenoj utakmici u Petrinji uz momčad bio jedino vozač Autotransa. Napisati ovdje gdje su u to vrijeme bili odgovorni iz uprave prouzročilo bi možda „bombaški napad" na redakciju, pa ću to preskočiti.
Znam da će i pored ovog mog gledanja „kroz prste" biti nanovo velike povike iz ova dva najumišljenija labinska tabora, ali neka Modrušan i Demetlika zbroje sve novce u zadnjih godinu dana koje su priskrbili članovi njihovih Izvršnih odbora. Izuzmimo po trojicu iz oba kluba, od ostatka se sasvim sigurno neće moći kupiti po jedna nogometna i rukometna lopta.