Batude Novi foji, broj 65 1.9.2008 13:05
Godišnje nagrade, don Vinko i Albona
Godišnju nagradu Grada Labina ove je godine dobio rock band The Orange Strips, nagradu za životno djelo dobila je višegodišnja aktivistica Crvenog križa Katica Miletić, a priznanje novinar Branko Biočić. O tome tko je trebao ili nije trebao dobiti nagradu uvijek će biti rasprava, pa nije ni čudno što je ova vijest na našem portalu novifoji.com isprovocirala gotovo stotinu komentara. Nažalost, većina građana nema nikakvu ideju o ničemu, ali su zato svi spremni kritizirati tuđe prijedloge. Naime, natječaj za gradska priznanja bio je otvoren za svakoga u ovom gradu i svatko je mogao dati svoj prijedlog Komisiji za dodijelu priznanja. No, to su učinili samo jedan građanin, jedna institucija, jedan sportski klub i jedna novinska redakcija.
No, ono što meni osobno smeta kod tih nagrada je što su one i novčane i to uopće nije mali novac. Nagrada za životno djelo teška je čak 36.000 kuna, a godišnja nagrada 11.000 kuna. I kada se sjetim da su tih 36.000 kuna prijašnjih godina dobivali i direktori gradskih poduzeća i to samo zato jer su odlazili u mirovinu (a sigurna sam da su uz tu «nagradu» dobili i lijepu otpremninu) onda u svemu tome nešto debelo ne štima. Naravno, ovime nikako ne umanjujem vrijednost nagrade koju je dobila šinjora Katina, jer ako ju je itko u zadnjih nekoliko godina zaslužio, onda je to ona.
Karizmatični Don Vinko oprostio se od raških župljana. Zadnja nedjeljna misa koju je predvodio u Raši nije kao inače bila živa i vesela, jer su raški vjernici bili tužni što im omiljeni svećenik odlazi. U prošloj kolumni sam iznijela osobno uvjerenje da je preseljenju don Vinka vjerojatno kumovao njegov osebujan i provokativan stil koji se, nagađala sam, vjerojatno nije sviđao nekim njegovim kolegama svećenicima. No, nedavno me zaustavio jedan labinski svećenik i rekao mi da su on i porečko-pulski biskup mons. Ivan Milovan zajedno čitali moju kolumnu i da mu je biskup tada rekao da je don Vinko sam od njega zatražio premještaj.
Ostala sam bez teksta, ne vjerujući svojim ušima, dok mi je svećenik pojašnjavao da to za don Vinka zapravo nije ništa čudno: „Don Vinko je dosta nemiran i na niti jednom mjestu dosad nije ostao više od četiri godine", rekao mi je svećenik i priznao da njemu osobno ne odgovara don Vinkov osebujan stil vođenja misa, da je on više sklon mirnijoj misi i molitvi u miru i tišini, ali da ni u kom slučaju nikada ne bi, kao ni njegovi kolege, predlagao nečiji premještaj.
Kome sada vjerovati? Ako je to tako, postavlja se pitanje: zašto je Don Vinko tražio premještaj iz župe Raša, od svojih vjernika koji su ga voljeli, od Kerubina koje je stvorio i koji su ga obožavali? I zašto im don Vinko nije rekao istinu i zašto ih je ostavio u uvjerenju da je premješten?
Nisam očekivala da ću na Danima otvorenih vrata Rockwoola vidjeti Josipa Rupnika, jer on je običan politikant kojem ekologija služi isključivo za skupljanje političkih poena (mada mu, sudeći po rezultatima prošlih parlamentarnih izbora, ni to baš ne ide). No, bila sam uvjerena da će se sučeljavanju s Rockwoolovim direktorima odazvati političari, a tu u prvom redu mislim na vijećnike i članove poglavarstava susjednih općina. No, kako smo doznali od službe za odnose s javnošću Rockwoola, pozivu se odazvalo jedva desetak političara s područja općina Pićan, Kršan, Sv. Nedelja i Gračišće. Što na to reći nego da žitelje tih općina u vijećima predstavljaju neodgovorni političari koji pred problemima radije zabijaju glave u pijesak. Osobno mislim da je svaki općinski vijećnik, bez obzira kakav stav ima o Rockwoolu, trebao ići u tvornicu.
Labinski Talijani traže da se Labin preimenuje u Labin-Albona, a Bošnjaci ih u tome podržavaju. Zahtjev Talijana je, naravno, legitiman, ali mislim da se Džekić i Bošnjaci nisu trebali miješati u to. Naprotiv, uvjerena sam da Talijani nikada ne bi tako zdušno podržali Bošnjake u nekom njihovom zahtjevu. No, važnije od toga je što zapravo ne postoje nikakvi, ni etnički ni povijesni razlozi da Labin ima dvojezičan naziv. Najvažniji je onaj matematički koji kaže da u Labinu živi zanemariv broj pripadnika talijanske nacionalne manjine. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine od 12.426 žitelja Grada Labina Talijana je jedva 367 ili 2,9 posto. Najviše je Hrvata (8.436 ili 68 %), a slijede Istrijani, odnosno regionalno opredijeljeni, kojih je 2001. godine bilo 903 ili 7,3 %, zatim Bošnjaci (515 ili 4 %), Srbi (279) i Slovenci (96).
Kada je riječ o povijesnim razlozima, labinski dokumenti bilježnika Bartolomeja Gervazija, čija je knjiga nedavno predstavljena u Labinu, jasno ukazuju na činjenicu da je, sudeći prema imenima i prezimenima osoba čiji se dokumenti citiraju u knjizi, u našem gradu i njegovoj okolici u prvoj polovini 16. stoljeća prevladavalo hrvatsko stanovništvo. Vedran Kos, kustos labinskog muzeja i jedan od najvećih poznavatelja labinske povijesti, također mi je nedavno potvrdio da nikada u povijesti, čak ni za vrijeme Mletačke republike, Talijani u Labinu nisu bili većinsko stanovništvo.