(In)direkt Novi foji, broj 67 31.10.2008 8:26

Nogomet, igra opasna po život

„Jebeš sport u kojem za trenersku licencu jedan Robert Prosinečki mora, kao školarac, stajati mirno i odgovarati na pitanja iz nogometa pred tročlanom komisijom u kojoj sjede: psihijatar, automehaničar i vozač lokalnog nogometnog šerifa. Pred trojcem od kojih niti jedan, u svojoj „nogo-karijeri", ako je tako nešto neki od njih uopće i imao, nije nikad mogao napraviti tri šaltina. Od svih vrlina koje krase vrhunske sportaše, sva trojica „nogo-profesora" da bi bili to što jesu moraju imati dvije neophodne, jako savitljivu kralježnicu i vrhunsku vještinu puzanja", često mi je, za naših dugih telefonskih razgovora, znao govoriti Nedim Kovačević, tragično i prerano preminula labinska nogometna legenda. Možda se upravo u izrečenom najbolje može sagledati razina Nedimovog razočarenja u sustav koji ovaj maestro lopte i igre nije nikad priznavao.
Nažalost, treba biti iskren i priznati da se nije ni trudio da ga na racionalan način barem pokuša promijeniti. Danas, kad se sve desilo i kad nema više nazad, tražiti razloge zbog kojih je Kova učinio, to što je učinio, jednako je traženju igle u plastu sijena. Jedno je posve sigurno, njegovo razočarenje u igru zvanu nogomet bilo je kolosalno. Zna li se, a zna - jer će svi koji ga poznaju to posvjedočiti - da je Nedim za nogomet živio, onda ne treba nikoga čuditi ako je zbog njega i umro.
Bio je shrvan tugom jer je nogomet, kakav je on poimao i za koji je živio, već odavno upokojen a on, emotivan kakav je bio, nije ga mogao prežaliti. Igra koja je to danas još samo na papiru i u imenu, postala je žrtvom svih mogućih pošasti koje su je uništile i ubile. Kladionice, kvarna dnevna politika, trgovina robljem (igračima) i robom (bodovima) samo su neke od rak rana koje su razorile nogometno tkivo.

NE DAJU NAM IGRATI
A Kova je to sve ove godine gledao i očito je, u sebi patio. Početak svega bio je u ljeto 1951. u Banjoj Luci, a početak kraja u ljeto ove godine u Rapcu. Tada su nogometaši njegovog Rapca započeli pripreme za još jednu natjecateljsku sezonu u kojoj su unaprijed bili osuđeni na novo nomadstvo. Kova je bio šef sve tri rabačke selekcije kojima je privilegija bilo istrčati na nogometni travnjak normalnih dimenzija, jer već godinama treniraju na malonogometnom igralištu i auto kampu u Maslinici, a prvenstvene utakmice igraju u Raši i Svetom Martinu. Kontrolne nisu ni igrali, to je za Rapčane bio preveliki luksuz.
U tim, nemogućim, uvjetima Nedim je sa svojim suradnicima uspio činiti čuda, u malom je Rapcu na okupu, uz seniorsku, održao pionirsku i juniorsku selekciju a radila je i nogometna škola. Sjećam se s kojim je ushićenjem pričao o prvim ovosezonskim pobjedama rabačkih nada protiv Galižane, ali već tad je bio zabrinut: „Ne daju nam igrati, pile nas sustavno." Odnosilo se to na seniorsku momčad u Trećoj ligi koja je mimo svih nogometnih pravila, bez trening utakmice, u prva tri prvenstvena sraza, od kojih dva u gostima, pod uvjetom da onaj treći u Raši svrstamo pod domaći, osvojila pet bodova.
Izgleda da je pobjeda Rapčana u Muntiću u nečijim glavama uključila alarm i odmazda je krenula. Najprije ih je „srezao" izvjesni Andrea Benussi protiv Arne Peruški, nastavio Nebojša Petrović na famoznoj utakmici u Svetom Petru u Šumi. Sve ovo uz blagoslov delegata utakmica koji, kao i u tisuće drugih slučajeva, ništa nisu vidjeli. Benussi i Petrović su imenovani iz istog razloga zbog kojih je pokojni Kovačević prstom upro u Peruška i Mijandrušića.

OČUVANJE ČASTI U TUĐOJ BOLESTI
Nikom, tko ima imalo „soli" u glavi ne pada na pamet s ovom tragedijom izravno povezivati bilo koga osobno, ali nesporno je da su sva četvorica prozvanih dio mehanizma, neki mali kotačići a neki kotači, zvanog organizacija (nogometna). Ne znam što mi je bilo ali jedva sam se suspregnuo da uz potonju imenicu umjesto pridjeva nogometna napišem zločinačka. Valjda me ponijela sveukupna atmosfera u društvu gdje je taj pridjev najčešća pratnja uz tu imenicu.
Na oprez da pazim što pišem natjerala me i spoznaja da se upravo zločinci najviše pozivaju na pravnu državu a s njom se, vidimo, ni predsjedniku Mesiću nije za igrati. Prvi se, putem zagrebačkog 24 sata, na pravnu državu pozvao i spas u sudskoj zaštiti najavio član Izvršnog odbora Nogometnog saveza Istarske Županije i predsjednik Purisa, Dario Zgrabljić. A sve to nakon (ne)uspješne operacije „zaustavite Rojters" kojom je discipliniran samo manji dio medija.
Za razliku od Zgrabljića, koji je na određeni način najavio sudski progon mrtvog čovjeka Peruško se ipak potrudio ne ispasti smiješan. No, u očuvanju vlastite časti i časti organizacije (nogometne) ispao je naivan i neukusan. Kako drugačije okvalificirati njegovu izjavu da sve izrečene optužbe na njegov i račun „organizacije" pripisuje navodnoj bolesti pokojnog Kovačevića. Za tako nešto izjaviti, pa čak da u ruci imaš i dijagnozu liječničkog konzilija, koja to nedvojbeno i stručno potvrđuje, treba biti ljudski monstrum i lešinar koji ne preže ni od čega u očuvanju „ugleda" organizacije" (znate već koje) koja tipovima poput Peruška, Zgrabljića i inih život znači.

NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI
Da ne bi bilo zabune u kategoriju inih nikako ne spadaju već spomenuti Benussi i Petrović. Oni su samo egzekutori, njihovi interesi su kratkoročni. Danas jesu, sutra nisu, dok su poslušni i nisu previše kompromitirani - «jesu», čim postanu opasnost po „ugled organizacije" - «nisu». Suci su potrošna roba, mali kotačići koje „organizacija", u cilju funkcioniranja mehanizma, redovito obnavlja i mijenja. Suci su, uz trenere i igrače, najveće žrtve sustava. Nositelji svih negativnosti uglavnom su predstavnici klubova, delegati i nadzornici iz čijih se redova regrutiraju sve rukovodeće strukture „organizacije".
Godinama su se problemi pospremali pod tepih, na žalost gotovo sigurno je da ni ovaj tragični događaj neće stvari pokrenuti s mrtve točke. Previše je u „organizaciji" zainteresiranih za „status quo". A „organizacija" ne bi bila „organizacija" kad bi bilo što prepuštala slučaju. Sve je pod kontrolom, od redara i oružara, preko povjerenika i disciplinskih sudaca pa čak i do nekih važnih medija, koji također, bez obzira na alarmantnu situaciju začuđujuće, čim malo „zagusti" odjedanput „zanijeme". Razlog je jednostavan, pored ostalog „organizacija" se pobrinula da tim važnim medijima dopisnička mreža počiva upravo na njenim najkorumpiranijim članovima.
Kako pisati o incidentu na nekoj utakmici ako si osobno bio delegat na istoj i u zapisnik napisao da je sve bilo „po pravilu službe". Kako napisati da je suđenje bilo loše ako se radi o kolegi, koji će sutra ocjenjivati tebe, za te iste novine, kad se bude igralo u njegovom mjestu. Nije li vrhunac cinizma kad domaća momčad izgubi sa, i za rukomet visokih, tri gola razlike a učinak igrača u tim novinama bude ocijenjen prosječno boljim ocjenama od pobjedničke, gostujuće momčadi.

TESTAMENT KAO OBVEZA
Pišući intervju s Kovom po prvi put sam od pelina pokušavao napraviti kamilicu, od ljutog octa blagu bevandu a sve u spoznaji da će ga u zaštiti svoje, i časti „organizacije" prozvani „čerečiti" po sudnicama. Zato je samo manji dio onoga što je pokojnik rekao ugledalo svjetlo dana, no i to je većini medija bilo dovoljno da upotrijebe pravu riječ, mafija. Većini, ali ne i onim koje uglavnom pišu članovi „organizacije".
Tko je tad mogao pretpostaviti da će ta Kovina ispovijest biti svojevrsni testament. Otvoriti notes s bilješkama danas, nakon svega što se desilo i iznositi nove detalje u javnost, makar oni bili istiniti, bila bi samo dodatna voda na mlin onim koji bi parničili s mrtvacom kao i onim koji bi to iskoristili da mu posthumno dijagnosticiraju sve moguće bolesti ovog svijeta.
Danas kad je više nego jasno da je mnogim stalo da sve što prije padne u zaborav obveza je Kovinih najbližih suradnika i njegovih iskrenih prijatelja da testament bude proveden do zadnjeg retka i da njegova žrtva ne bude uzaludna. Prije svega rabačkoj mladosti treba omogućiti da što prije počne trenirati i igrati svoje utakmice u Maslinici. Najmanje je bitno tko će biti vlasnik objekta, bitno je samo da on bude dobar gospodar a najvažnije je da nikad više nitko na tom igralištu ne razapne šator ili parkira kamp kućicu. Sve drugo su detalji o kojima će dobar gospodar voditi računa.
Naravno da će vlasnik odluči o tome, ali zar ne bi bilo bi lijepo da se objekt, kad se napokon trava na terenu zazeleni, nazove Igralište „Nedim Kovačević". Upravo tako, igralište - ni slučajno nogometni stadion, jer Nedim je obožavao, život živio i život dao za igru. Nogomet (ovaj današnji prljavi) ga je ubio.