Nenad Čakić: Moja tri dana u pulskom zatvoru6.11.2008 8:38
U studenom 2004. godine glavni urednik Novih foji Nenad Čakić odbio je platiti kaznu za prometni prekršaj pa je tri dana proveo u pulskom zatvoru. O svojim iskustvima tada je napisao tekst, koji je objavljen u Novim fojima pod naslovom „Pulski zatvor komforniji od pulske bolnice". Budući da je nakon preseljenja Hrvoja Petrača u pulski zatvor te rasprava o zatvorskim režimima ovaj tekst ponovo postao aktualan, kao i činjenica da Novi foji danas imaju puno više čitatelja nego prije četiri godine, redakcija ga je odlučila ponovo objaviti na ovom portalu.
„Pulski zatvor komforniji od pulske bolnice"
Autor: Nenad Čakić
(Objavljeno 29. listopada 2004. godine)
Teška metalna vrata su se pomaknula i dežurni je čuvar provirio u ćeliju.
"Čakić?", glasno je upitao, tražeći me pogledom među šestoricom "prekršajaca" koji su se toga dana nalazili u ćeliji, rezerviranoj za osobe koje u zatvor dolaze zbog prekršajnih kazni. Kada me je ugledao ležerno opruženog na gornjem katu kreveta kratko je izustio: "Izlaziš!". "Ponesi sa sobom posteljinu", doviknuo mi je dok sam se spuštao s gornjeg kreveta. Uzeo sam posteljinu, rezervnu odjeću, papuče i piđamu i otišao za njim. Posteljinu i jastučnicu ostavio sam u stražarevom uredu, svoje stvari stavio pod ruku i krenuo na donji kat po ostale stvari. Dežurni stražar na drugom katu istočnog krila pulskog zatvora zaključao je zamnom rešetkasta vrata i viknuo svom kolegi na prvom katu da stižem.
Na kraju stepenica, koje od drugog vode na prvi kat, čekala su me još jedna rešetkasta vrata. Pravosudni policajac, koji je toga dana bio dežuran na prvom katu, otključao je i ta vrata i uljudno me ispratio do prijamne kancelarije. Tamo me već čekala torba sa zakačenim papirićem na kojem je pisalo moje ime, a jedan od službenika Zatvora u Puli zamolio me da mu predam svoje kopije reversa kako bi vidio koje mi osobne predmete treba vratiti. Kuvertu s novcima, koju su mi oduzeti prilikom dolaska u zatvor već je držao u ruci. Naravno, od ukupne svote s kojom sam došao u zatvor, oduzet je iznos koji sam potrošio u zatvorskoj kantini. Naime, u zatvorskim ćelijima nitko ne smije držati novac, pa se u kantini "plaća" potvrdom o deponiranom novcu. Službenik u kantini prilikom svake kupnje bilježi iznos i oduzima ga od ukupne svote novaca s kojom je netko došao na izdržavanje kazne.
Nakon što sam vratio sim karticu u mobitel i provjerio da "štima", prebrojao osobne dokumente i razne kartice, potpisao sam da su mi sve oduzete stvari na broju i mogao sam otići. Stražar na ulazu otključao je ogromna zatvorska vrata i nakon tri dana, odnosno točno 72 sata provedena u pulskom zatvoru bio sam na slobodi.
PROMETNI PREKRŠAJ
Sve je počelo s jednim bezazlenim prometnim prekršajem, kada je policijski uređaj za mjerenje brzine "travimo" izmjerio da sam na cesti, gdje je ograničenje 50, vozio 80 "na sat". Naravno, kako su naši policajci prekomotni da ganjaju one koji doista svojom jurnjavom ugrožavaju sigurnost u prometu, najlakše im je nabijati novčane kazne na dionicama s malim ograničenjima. Kako se smatram izrazito discipliniranim i umjerenim vozačem, koji nikada ne juri po cestama, dosadilo mi je stalno plaćati kazne za vožnju od 70 ili 80 km/h (što je, ruku na srce, više smetanje na cesti nego ugrožavanje sigurnosti prometa), pa sam ovog puta odlučio ići do kraja. Zarekao sam se da državi više neću dati ni kune od prometnih kazni, koje nisu ni odgojne, ni preventivne, već isključivo služe popunjavanju rupa državnog proračuna. Odlučio sam da ovaj put, za promjenu, država plati meni, i to kroz trodnevno zatvorsko uzdržavanje.
Naime, nakon mog upornog odbijanja da platim kaznu od 500 kuna, Prekršajni sud u Poreču (na njegovom se području dogodio sporni prekršaj) poslao mi je dopis u kojem su mi ponudili da novčanu kaznu zamijenim društveno-korisnim radom. Nakon što sam se i na to oglušio, na kućnu mi je adresu došao poziv da se javim na Prekršajni sud u Labinu kako bi mi uručili rješenje o odlasku u zatvor. Inače, na ovom koraku mnogi popuste, pa tada plate novčanu kaznu, a oni nešto hrabriji ipak prime riješenje o zatvoru, ali se onda pokolebaju u danima do samog odlaska u zatvor. No, ja sam ovoga puta doista odlučio ići do kraja i iako je simpatična tajnica na Prekšajnom sudu u Labinu vjerojatno bila uvjerena da ću, najkasnije dan prije datuma kada sam se morao javiti u pulski zatvor, ponizno doći do nje s kopijom uplatnice, ja sam se na predviđeni dan uredno pojavio ispred Zatvora u Puli.
Kako, naravno, nikada u životu nisam bio u zatvoru, uopće nisam znao što moram ponijeti sa sobom, pa sam po intuiciji uzeo piđamu, rezervno donje rublje, ručnik, trenerku, papuče, četkicu i pastu za zube, te toaletni papir jer, pomislio sam, ako to danas moraju nositi i pacijenti u bolnice, zašto bi zatvorenicima bilo drugačije.
Međutim, prevario sam se. Zatvorenicima pulskog zatvora mnogo je udobnije nego pacijentima Opće bolnice Pula. Rola toaletnog papira, kao i pasta za zube, oduzeti su mi odmah na početku, prilikom pretresa i pregleda odjeće, uz obrazloženje da ću sve to dobiti od njih. "Svašta se može prošvercati u jednoj pasti za zube", reći će mi kasnije jedan zatvorski kolega, stari "đanki", koji se na droge navukao prije 15 godina u Lepoglavi. Pravosudni policajac koji me pretresao u prijemnoj kancelariji, navukao je gumene rukavice (da sačuva otiske ako nađe nešto inkriminirajuće) i pažljvo ispipkao svaki porub na mojoj odjeći. Oduzeto mi je sve što bi moglo poslužiti za transport droge ili oružja. Očito su prošla vremena kada su majke sinovima u zatvor slale pogače s turpijama, koje bi prije pečenja umijesile u tijesto.
ZATVORSKA ĆELIJA
Nakon što su mi popisani i oduzeti svi osobni predmeti, uključujući mobitel - što me posebno rastužilo, jer do tada uopće nisam imao ideju kako bih mogao preživjeti tri dana bez njega - uzeo sam svoju odjeću i jedan me stražar odveo na drugi kat istočnog krila zatvora. Zatvor u Puli sastoji se od dva jednaka krila koje razdvajuju prostorije namijenjene stražarima. Na prvom katu nalaze se prijamna kancelarija, kuhinja, kantina, ambulanta i slične prostorije. Na drugom i trećem katu su zatvorenici, s time što se na trećem katu istočnog krila nalazi Istražni zatvor, za osumnjičenike kojima još nije dokazana krivnja. Na četvrtom katu nalaze se ćelije za osuđenice. Katovi su međusobno odvojeni rešetkastim podovima, poput nivoa u tvornicama i elektranama, pa su se zatvorenici s drugog kata gdje sam ja bio, i zatvorenici Istražnog zatvora, koji se nalazio iznad nas, mogli gledati kroz te rešetke. No, kako "štićenici" Istražnog zatvora ne smiju slobodno izlaziti iz svojih ćelija, viđali smo ih samo tijekom obroka. Međutim, ovdje je važno istaći da zatvorenici ne ručaju i večeraju svi zajedno u nekoj ogromnoj menzi, kao u američkim filmovima, već se hrana iz kuhinje nosi na svaki kat posebno. Zatvorenici potom uzimaju hranu na tacnama i jedu svaki u svojoj ćeliji.
Kada me stražar doveo na drugi kat, preuzeo me dežurni stražar toga kata. On mi je dao dvije deke, jastuk, posteljinu i novi sapun, te me otpratio do moje ćelije. Bilo je oko pola deset ujutro, televizor u ćeliji bio je upaljen i nekoliko zatvorenika gledalo je jutarnji program. Jedan je čvrsto spavao, a jedan čitao stare novine. Kada su vidjeli da imam "Jutarnji" od toga dana odmah su mi ga zgrabili. U ćeliji su bila tri kreveta na kat i jedan običan krevet, pa me, kako sam došao posIjednji, zapao gornji kat što mi baš nije bilo drago. Novopečeni cimeri uljudno mi pokazaju gdje se nalazi moj metalni ormarić i dok si slažem stvari upoznajem se pojedinačno sa svakim. Ova je ćelija najveća na katu i namijenjena je za prekršajne kazne. U drugim ćelijama, u kojima su zatvorenici s težim kaznenim dijelima, uglavnom boravi manji broj osoba, najčešće po dvoje, a ima i samaca. Većina ćelija na ovom je katu otključana i njihovi "stanari" mogu slobodno šetati po hodniku, no neke su stalno zaključane. U takvim su ćelijama najčešće osobe sklone agresivnom ponašanju i oni smiju izlaziti samo za vrijeme obroka ili kupanja. Oni su me podsjećali na lik koji je Steve Buscemi maestralno odigrao u filmu "Con Air".
UBOJICE I SILOVATELJI
U ćelijama je doista bilo zanimljivijih likova. Nikola iz Bjelovara je osuđen na 12 godina jer je, navodno, zajedno s još jednom osobom opljačkao jednog muškarca a potom ga usmrtio i bacio u provaliju. Odslužio je već šest godina, no i dalje je uvjeren da će njegov odvjetnik dokazati da je samo ovaj drugi sudjelovao u zločinu, da će uskoro biti oslobođen i da će od države dobiti odštetu zbog šest godina provedenih u zatvoru. Robertu Kolaru iz Umaga je ostalo još samo dva mjeseca do isteka zatvorske kazne od pet godina koliko je dobio za silovanje. No, ponovo je osuđen na još deset godina, jer je u travnju 2003. godine, za vrijeme dopusta, silovao dvije djevojke. O tome se tada mnogo pisalo po novinama, a zbog čitavog je slučaja bivša upraviteljica Zatvora u Puli Ingrid Cukon-Popovski morala podnijeti ostavku. No, Robert me uvjerava da će dokazati svoju nevinost, a u tome će mu pomoći forenzički izvještaj, koji je dobio i koji mi je dao na uvid. Danijel iz Rijeke služi tri godine zbog serije razbojstava, tek mu je 21 godina, a kako je u trenutku izricanja presude bio maloljetan, prvi dio kazne odslužio je u Glini.
No, na mene je najjači dojam ostavio Siniša iz Koprivnice. S nepunih 16 godina otišao je kao dobrovoljac braniti Vukovar, višestruko je ranjavan i odlikovan, no poslije rata se okrenuo drogama. Malo se sam drogirao, a malo nabavljao drogu za druge. U Puli služi višegodišnju kaznu, ali fascinirajuće je kako to radi sa stilom. Sam je u ćeliji, koja je maštovito i vrlo ukusno obljepljena razglednicama i posterima, ima svoj televizor, vlastitu posteljinu i deke, oblači se po posljednjoj modi i uvijek je besprijekorno obrijan i namirisan kao da se baš taj čas priprema za izlazak s djevojkom.
Televizore u ćelijama imaju i drugi zatvorenici. Naš je čak hvatao i neke strane kanale. Ne vjerujem da je tako i po bolnicama. Također, dok u bolnici pacijent sve mora sam nositi sa sobom, pa čak i neke lijekove, u zatvoru je sve osigurano. Od paste za zube do brijačih aparata. Kada sam se poželio obrijati dali su mi brijači aparat za jednokratnu upotrebu, a kada sam se požalio da me boli glava, u ambulanti su mi odmah dali tri tablete protiv glavobolje.
DOBRA HRANA
No, ono što je u zatvoru definitivno bolje od hrvatskih bolnica je hrana. U zatvoru se jede dobro i obilato. Jedini je nedostatak što se za svu hranu, bez obzira je li riječ o juhi, tjestenini ili odresku, od pribora za jelo servira samo žlica. No, to je i razumljivo s obzirom na profil osoba koje se služe tim priborom.
Buđenje u zatvoru je u 7.00 sati, doručak je u 7.30, ručak u 13.00, a večera je u 18.00 sati. Za doručak i ručak svaki zatvorenik dobije četvrt kruha, a za večeru čak trećinu. Ako je nekome i to malo, uvijek može dobiti još. Stari zatvorenici kažu da je s kruhom problema bilo jedino kada su u pulskom zatvoru "ležali" ilegalni imigranti iz Rumunjske, koji su "tamanili" svu hranu pred sobom.
Svaka ćelija ima svoj wc, a kupatilo je zajedničko za cijeli kat. No, za razliku od vojske (barem u JNA, koju sam ja služio), gdje je kupanje bilo kolektivno i organizirano samo jednom tjedno, u zatvoru je kupanje moguće kada god tko poželi, pa čak i više puta na dan. Jedina zapreka može biti nestanak tople vode, ali taj problem osobno nisam osjetio.
Zatvorenici mogu telefonirati iz zatvorske govornice, ali za to moraju imati telefonsku karticu i prilikom dolaska u zatvor moraju navesti imena osoba koje će zvati. Kako sa sobom nisam imao karticu, a zatvorska kantina, gdje se ona može kupiti, radi samo četvrtkom, nisam prijavio niti jedno ime. Zapravo, bilo mi je prekrasno tri dana bez mobitela i telefona. Bolje od godišnjeg odmora.
ZATVORSKA KANTINA
U kantinu sam ipak išao ali ne radi toga što mi je nešto trebalo, već iz znatiželje, te da dvojici "dekintiranih" cimera kupim duhan za namotavanje. Njima trebaju samo cigarete, a svega ostaloga vjerojatno imaju više nego doma. Viktor Rajc iz Pazina, koji svako toliko dođe odslužiti neku kaznu, 2004. godine je punio stranice "Glasa Istre" kada je otkriveno da u malom stanu živi u zajednici s čak 30 pasa. On na slobodi sigurno nema tri obroka na dan, pa je za 20 dana boravka u zatvoru dobio čak 15 kilograma. S obzirom da mu je ostalo još 30 dana kazne, u Pazin će se sigurno vratiti 20-ak kilograma teži. Njemu sam također kupio duhan. Kantina radi samo jednom tjedno i u nju istovremeno može otići najviše 4-5 zatvorenika. Moram priznati da sam zatvorsku kantinu uvijek zamišljao kao neki buffet gdje se zatvorenici nalaze i dovikuju jedan drugom "Gdje si, rođo." No, to je mali prostor, poput garderobe u kazalištima, restoranima ili noćnim klubovima, gdje stoji namrgođeni službenik, koji vam izdaje robu, te odmah piše potrošeni iznos uz vaše ime.
Svakog dana prije spavanja, a kod težih slučajeva i nakon ustajanja, zatvorenicima ovisnim o drogama ili alkoholu daje se "terapija". Zatvorski čuvar ide od ćelije do ćelije s tacnom punom tableta koje dijeli ovisnicima. Moj cimer Rašid, umirovljeni rudar iz Labina, koji se već nekoliko puta bezuspješno pokušao izliječiti na rapskoj klinici, na taj način može i dvadeset dana izdržati bez alkohola. Pojedini ovisnici usitnjavaju terapijske tablete, miješaju ih s duhanom te sve to zajedno ušmrkavaju. Knjiga "Starac i more" iz biblioteke "Jutarnjeg", koju sam ponio sa sobom ako mi bude dosadno, zbog svojih je tvrdih korica bila idealna za pretvaranje tableta u bijeli prašak. Hemingway bi bio ponosan.
Bijeg iz zatvora
Svakog dana, u trajanju od jedan sat, zatvorenici mogu šetati po krugu tvornice. Naš kat je "šetnju" imao od 12 do 13 sati. S obzirom da nitko na katu nije imao nikakvu loptu, zabavljali smo se na spravama za vježbanje. Baš je bilo zabavno, da sam u zatvoru ostao još mjesec dana, kući bih se vjerojatno vratio s lijepo oblikovanim macho trokutom. Prvog dana je na šetnji bilo napeto jer su dan ranije dvojica zatvorenika iskoristila nepažnju stražara i pobjegla preko zatvorskog zida. Dok smo mi dizali utege i analizirali kako su ova dvojica uspjela preskočiti visoki zid, radnici jedne pulske građevinske tvrtke postavljali su visoku žičanu ogradu između "šetnje" i travnate površine, kojoj zatvorenici i inače ne smiju prilaziti, a koja je ovoj dvojci pomogla pri bijegu. Inače, bjegunci su istog dana uhvaćeni i vraćeni u zatvor.
Kasnije sam, po izlasku iz zatvora, listajući "Glas Istre" saznao da su bjegunci bili D.B. iz Pule i T.K. iz Poreča, te da ih je policija pronašla u stanu kod D.B.-ove djevojke. Zanimljivo, iako su nam stražari svakog dana dostavljali po jedan primjerak "Glasa Istre" za svaki kat, toga dana "iz nekog razloga" novine nisu stigle do nas.
Labinjani među najbrojnijima u pulskom zatvoru
U ćeliji je, pored mene, bilo još petero "prekršajaca", od čega trojica s Labinštine, koji su kazne uglavnom služili "zbog remećenja javnog reda i mira". Dakle, čak četvorica su bili Labinjani. Jedan je bio iz Vižinade, a jedan iz Pazina. No, to nije ništa neobično, jer su Labinjani, reći će mi stariji zatvorenici, česti i rado viđeni gosti u pulskom zatvoru.